STABLO SA DINARE

BARBA JOZO

  Bilo je to negdje polovinom te davne i nesretne 1991. godine. Još sam bio u Splitu, gradu mog života i moje smrti. Nije nimalo preuveličano, to je naprosto tako. Ako nekom nije jasno kako sam sada živ, kad kažem da sam tada umro, onda moram da pojasnim da ovo što sad životarim nije život i nije vrijedno daljnjeg objašnjenja. Uvažite da je to tako i ne pitajte dalje.
  Ono što sam želio da ispričam, vjerodostojno je. Mogu da potkrijepim jasnim dokazima, živim svjedocima. Imena spominjatu neću. Samo jedno, barba Jozino. On jeu međuvremenu umro, slava mu i hvala mu.
  A dogadjaj se odvijao ovako: Moj kum i ja stanovali smo u Kaštelima, kuća blizu kuće. On je bio gastarbajter, miran, povučen čovjek, druželjubiv, jednostavan. Većinu vremena provodio je ili u Njemačkoj ili u Kaštelima. Znao je često zaigrati na balote i platiti piće, partiju izgubio ili dobio. Po svemu sudeći, VLAJ se dobro uklopio u sredinu i nije bilo nikakvih naznaka da bi budućnost mogla krenuti nekim drugim tokovima. Jedino je ime bilo malo neobično i one koji su tada specijalizirali seciranje, upućivalo da nije NJIHOV.
  Rekoh već, bilo je to 1991. Krvava drama već je počela, pale su prve žrtve. Uzbune su bile svakodnevne, noći najčešće zamračene, rano se kuće zatvarale, škure uvezivale. Malo je bilo prijatelja, još manje razuma. Po šavu koji je tada pukao na većoj geografskoj površini i dubljoj ideološkoj razini, moj kum i njemu slični svrstani su bez njihove volje na onu drugu stranu. Nevažno je tko je vršio podjele i tko je procjenio da nije NAŠ, tek jedne takve noći, te godine njemu je izrešetalo cijelu kuću. Šezdeset metaka, ili dva okvira. Pravo je čudo da nijedan metak nije pogodio nikog od ukućana.

  Ta crna i duga noć dugo je trajala. Niko da dođ, niko da utješi, niko da ohrabri.
  Pojavio se samo komšija, barba Jozo. I sam uplašen ali više zabrinut i tužan, kratko je rekao: DICO MOJA, TU VAM JE OPASNO, PREĐITE VI U MOJU KUĆU.

  Bio je rat. Svatko nosi ožiljke, ovakve ili onakve. Sve strane imaju svoje istine i svoje pravdanje. Malih ljudi niko se i ne sjeća. A meni je moj barba Jozo stalno pred očima, stalno u mislima...