STABLO SA DINARE

OOOO MILANEEEEEE.......

  Bilo je neko gadno zimsko doba. Tek se prvi suton hvatao po dolini, smještenoj između planinskih masiva Dinare i Svilaje, kroz koju je lagano odmicala nabujala Cetina. Neki tamni oblaci gomilali su se sa sjevera i iz njih je olujna bura donosila prve pahulje snijega. Selo, koje se smjestilo na blagim obroncima Gradine, davalo je nejasne znake života. Zapravo, to je nekad bilo selo. Sada je to skup razrušenih kuća sa spaljenim krovovima, zaraslim u draču i divlje orahe, sa neprohodnim stazama koje su krivudale između njih. Sem huke snažne bure, gotovo da se ništa drugo i nije čulo. Poneki lavež psa brzo bi zamro u urliku sjevernog vjetra i to je bio jedini znak prisutnosti života u ovih pedesetak kuća, od kojih je samo pet-šest sada bilo nastanjeno, što se moglo uočiti po bjeličastom dimu kojeg je vjetar bjesno rasturao sa vrhova dimnjaka. Pred vratima, jedne od tih kuća, stajala je sa naramkom grabovih grana, duboko pogurena starica, u suknenim čarapama, bez opanaka, ogrnuta nekim trošnim crnim kaputom, sa štapom od okresane jasenove grane i dozivala:
  -Ooo Milaneee.....
  Fijuk ledene bure odnosio je slabašni glas u beskraj praznog prostora ne dozvoljavajući da išta remeti to ritmičko udaranje vjetra i svemoć nadolazeće hladnoće.
  -Ajde kući, srećo moja, ajde....
Tihi, gotovo nečujni glas, nestajao je nošen snažnom hukom i stapao se u ostale zvuke, poput i onog dima što ga je orkan tako silovito raznosio i rastvarao u ništavilo. Ispred susjedne kuće oglasi se pas, kratkim lavežom, a onda se polako otvoriše i vrata na kojima se pojavi još jedna starica i držeći se za kvaku povika:
  -Ajde u kuću, Milica, bura će te odniti...
  -Kuku meni Bojo, kako da idem, zamešće mi dijete...
  -Neće, bona, neće, on je u svojoj kući, ne sikiraj se... Ajdede je ti Božo uvedi u kuću, obrati se Boja mužu, koji je već bio iza nje na vratima. Božo se polako provuče pored supruge te izađe vani i uputi se ka Milici.
  -Bježi u kuću Milica, premešće te, jadna ti si. Vidiš da oka neda otvoriti...
  -Ma, nema mi Milana....
  -Eno njega u njegovoj kući sa svojom čeljadi, ne brini ti za njega, dobro je njemu. Aj ti u kuću, naloži vatru, grij se i nikud ne mrdaj, jesi li me razumila?
  -A, ka ’će doći?
  -Doće, doće, reko je, na proljeće..... Nije Kanada iza Kapnice. Daleko je to..
Lagano je hvatajući za rukav kaputa, Božo povede staricu u njezinu kuću, te kad ona uđe, zatvori vrata i vrati se u svoju kuću, pušući u promrzle ruke i nadnoseći ih nad vruću ploču šporeta.

***

  Cetina je nekada bila veliko selo, puno života, snage, mladosti. Od rane jutarnje zore , kad počne da se blago tjera na pašu, odjekivale bi momačke i djevojačke pjesme sa raznih strana, kao da se dozivaju , takmiče ili samo odgovaraju. Zvuk klepki, zvonca, rika volova ili bleka ovaca, dozivanje mještana, cvrkut ptica, sve je odisalo životom, bujnošću, zadovoljstvom, srećom... Pjesme, pjesme su odjekivale sa svih strana. Pjevale su cure, mlade snaše, starije žene, pjevali su muškarci. Uveče, na prelu, pričali su se razni doživljaji, ali se obnavljalo gdje je tko i sa kim zapjevao, kakvo mu je grlo i kakav je pjevadžija. Po tim nepisanim seoskim pravilima znalo se tko je najbolji i taj je uživao posebnu čast i poštovanje. Rado je pozivan na slave, svadbe i druga veselja.
  To isto selo sada je pustinja. Ovuda je prošao rat. Onaj krvavi, građanski, bratoubilački, oslobodilački, osvajački...
  Srbi su napustili svoja ognjišta i otišli u Srbiju ostavljajući braći Hrvatima ponos da su ih otjerali.
  Poslije nekoliko godina u selo se vratilo nešto malo mještana ili bolje reći staraca koji nisu htjeli umrijeti u tuđini. Među njima bila je i osamdesetogodišnja Milica, starica koja se već počela gubiti u realnom svijetu. Imala je pet kćerki koje su odranije živjele u Srbiji, ali nije htjela ostati kod njih, već se vratila na svoje ognjište. Vratila se u spaljenu kuću, među još nekoliko sličnih familija. Mnogi su je osuđivali zbog toga, prekorevali je i naslađivali joj se. Nije pomoglo. Nove vlasti su joj malo popravili krov, postavili vrata i prozor i ona nije tražila više. Danju, kad je vrijeme bilo pogodno, skupljala je drva, okopavala jednu malu bašticu, čuvala kozu...

  Milica je vrlo mlada ostala udovica. Početkom onog Drugog, velikog rata, Marko, Miličin muž pokušao je da otputuje u Srem, u berbu kukuruza. Sa voza su ga, negdje oko Gradiške, skinule Ustaše, skupa sa još nekoliko mještana. Otada, za njega se više nikad ništa nije saznalo. Kako je Milica uspjela da preživi i othrani sina Milana i pet kćeri, to samo ona zna. Selo, koje je i samo bilo veoma siromašno i oskudno, pamti ih kao ubogu sirotinju, kojoj je Bog podario neko posebno zdravlje i energiju. Kćeri su odrasle, poudale se, skućile. Majka je ostala sama, jer su vlasti Milanu osigurale besplatno školovanje za automehaničara. Školovao se u Zagrebu. Majci to nije bilo pravo. Zagreb je u njenim očima bio pun Ustaša, možda je neki od njih ubio i njenog Marka. Bojala se i strepila, ali nije smjela poduzeti ništa. Milan je sa uspjehom završio zanat i odmah dobio posao u velikoj firmi. Uskoro se oženio, dobio stan, stigla djeca......Majci je redovito pisao, posjećivao je, slao pakete... Milica je živjela za njih. Kćerke, kao da nisu bila njena djeca, rijetko je pričala o njima, mada se ni na njih nije mogla požaliti ni u kom pogledu. Ali, sin je sin. Njega je majka sanjala, pisala mu pisma, odlazila (doduše rijetko i sa nekom nelagodom) u posjetu. Nadala se i Boga molila da će Milan preseliti negdje bliže. Ali ništa od toga. Milanu je bilo dobro, postao je član Općinskog komiteta, postao šef održavanja, djeca stekla svoje društvo... Zanesen svojim obavezama i svojom karijerom nije ni osjećao koliko majka pati i čezne, koliko joj nedostaju. A ona opet, nije htjela da im postane smetnja, nije govorila svoje želje i sumnje, svoja strahovanja i svoje brige. Mučila se sa svojom samoćom u stilu dostojanstvene i nepokorene, brižne i osjetljive gorštakinje.
  Milica je imala samo jednu njivu i to pored same rijeke Cetine, tik do Pločastog mosta. Najveći dio vremena, od ranog proljeća do kasne jeseni, ona je najviše boravila na toj njivi. To joj je bila i korist i razonoda. Godinama je bilo tako, sve do njezinih staračkih dana, kada je uz pomoć štapa, polako ali uporno svakodnevno stizala na njivu. Najprije bi na Pločastom mostu zagrabila vodu u balon oblijepljen stiroporom, pa se polako vratila na njivu. Kad je već izgubila snagu, onda je samo hodala uz njivu i niz njivu, malo odmarala, susretala nekog od komšija, malo pričala, vraćala se kući. I tako iz dana u dan....

  Tih, nesretnih godina, počelo se nešto čudno dešavati. Milica nije razumjela šta je po srijedi, ali se neka mučna slutnja uvlačila u nju. Ona nije išla na zborove mještana, na sastanke partijskih aktivista, u crkvu je rijetko odlazila. Prvu žaoku osjetila je prije godinu dana, kad joj je komšinica Sava, sa kojom se nekad davno sporječkala što su Savine krave upale na njezinu djetelinu, ljutito predbacila:”Ma i tvoj je sin njihov. ”Po načinu i tonu izgovora Milica je shvatila da nešto ne valja. I sama spomen njezina sina, nju je stavljalo u obranašku poziciju. Ko da joj govori protiv njezinog sina? Zašto? Nije nikako mogla da dokuči šta joj to znači NJIHOV? Nije NAŠ! Šta to, kako to? Dugo se mučila sa tim pitanjima, sve dok se jednog dana nije pojadala djeveru Vasi. Ma pusti ih, grom ih pobio, vidiš da je neki vrag ušo u narod. Malo im je bilo klanja u prošlom ratu, opet hoće da potpale. Ona ti to prigovara što je tvoj Milan u Partiji i što je u Zagrebu, objašnjavao je Vaso i sam se mučeći sa otvorenim prigovorima na račun Partije kojoj je i on pripadao.
  Nedugo poslije ovog događaja u selu se počelo pričati, kako je Frane pješke prošao ispod sela, u rano predvečerje i propjevao:”Moj nožiću krvavi korica, naješćeš se Srpskih džigerica”. To je bilo kao bomba. Samo se o tom pričalo, dodavalo i napinjalo. Ko ga je čuo, niko nije znao, ali je propjevao. ONI nešto spremaju, biće zla! Ogromna smutnja valjala se po selu, nije joj se znao ni početak ni kraj. Ono malo razumnih ljudi, što su pokušavali smirivati i objašnjavati, brzo su bili odbačeni nekom čudnom hladnoćom, gotovo prezirom. Sve više se strah uvlačio među seljane od nečeg nevidljivog, nejasnog. Okupljanja su postala svakodnevna, kao kad divlje zvijeri osjete opasnost pa se uznemire, naćule uši, počnu se zbijati..
  -Majku mu jebem ustašku, treba ga sačekati ispod Ograde i prebiti... On da prolazi kroz naše selo i tako da pjeva, zaključila je grupa mladića. Neki su još bili golobradi, a neki pustali i bradu i kosu kao nešto novo, pomalo nedozvoljeno od strane vlasti ili u najmanju ruku provokativno i u znak nekog protesta. Kakvog i protiv koga, ni sami nisu znali, ali su sebi time davali do značaja i izražavali neku svoju energiju i svoje poglede.
  Nije prošlo mnogo vremena, a sa druge strane stiglo je novo saznanje:počeli su se naoružavati! I držati straže! Noću pucati! Milici je to ispričala Vasina žena i sama uočavajući da u selu žene pričaju koješta, ali kad je Milica prisutna onda mjenjaju temu i brzo se razilaze. Zapanjila se kad je čula dvije komšinice kako jedna drugoj savjetuju:ma nemoj ti to pred Milicom, znaš da je njezin Milan među NJIMA, ona će to njemu prenijeti, a on opet NJIMA....Tako je raslo nepovjerenje, tako su se stvorile dvije grupe. Jedna velika, u kojoj su bili gotovo svi mještani i jedna manja oko Vase u koju su i mimo njezine volje i mimo njezina znanja svrstali i Milicu. A Milica i dalje nije razumjela šta se to dešava, ko kuda vuče i u šta smjera. Osjećala je samo neku hladnoću oko sebe i čudnu neku tajnovitost i sve češće Vasine zabrinute izjave:neće izaći na dobro. Nju je to još više mučilo, brigom obuzimalo i pitanje samo po sebi postavljalo:šta će i kako će moj Milan? U pamćenju joj je i dalje bila sudbina pokojnog muža i strah da i njezin jedinac ne završi kao i otac. Ma kud baš da ostane u Zagrebu, vajkala se majka, nikog svoga nema da mu pomogne, da ga zaštiti. U svojoj nemoći i teškoj samoći, majci su samo crne misli dolazile na pamet, samo crne slutnje obuzimale razum. Šta će biti sa njim, sa ženom, djecom?
  U isto to vrijeme i Milan je proživljavao teške trenutke. Osjećao je neku čudnu hladnoću u kontaktima sa svojim kolegama na poslu, neki skriveni podsmjeh kod radnika kojima je bio šef, neko podozrenje kod pretpostavljenih. Mučio se sa svojim sumnjama ne imajući sa kim da podijeli brigu, rastjera zle slutnje ili da otkrije nadu. A novine su već uveliko pisale o noćnim stražama po selima i rafalima koje su ispaljivali mještani jedni na druge podijeljeni po nacionalnoj osnovi. Kada je pročitao da se to isto dogodilo i u njegovom rodnom selu, skupio je snagu, napisao članak, odnio u dnevne novine... Pisao je svojim komšijama, Totićima i Kurobasama. Pisao Htvatima i Srbima....
  » Čuo sam sinoć na vijestima da ste medjusobno izmjenili puščane rafale.
  Moji Totići i moji Kurobase.
  Iz Cetine s izvora Cetine.
  Kad kažem moji, onda je to zato što sam rođen među vama i što sam među vama proveo dobar dio svog života. Vi mi možete odricati pravo na upotrebu ovog pridjeva, alisvejedno, ja ću vas opet oslovljavati sa MOJI.
  Možda će mi netko od ovdašnjih gradskih kolega zamjeriti što se ja javljam i što ne šutim, ta vaša pucnjava vaša je stvar i šta se ja tu miješam. A možda su mi i zamjerili što se već odavno nisam javio, jer sam znao da se naoružavate, da čuvate noćne straže jedni od drugih i da to neće izaći na dobro.
  Da, znao sam. I šutio. I patio.
  Kao pripadnik stranke koja je poražena nešto prije "prvih poslijeratnih , slobodnih , višestranačkih izbora" ostao sam po strani svih događaja. Novi demokratski tokovi izbacili su na površinu nove ljude i nove programe. Do tada, ja sam sa vama popravljao stare i gradio nove puteve, dovodio vodu i struju, gradio mostove....Odjednom, sve to nije bilo važno, postali su primamljiviji suverenitet i autonomija, federacija i konfederacija, udruživanje i razdruživanje...
  Postao sam nijem, a lice mi je dobilo nejasan izraz.
  Na vašim licima počele su ritmičke vježbe:čas sreća, čas zabrinutost. Ali naizmjenično kod jednih i drugih. Ono što je jedne veselilo, druge je brinulo. Drugi dan obrnuto.
  Sada ste , vidim , isti. Ustrašeni i zabrinuti. I pucate jedni na druge.
  A ni ja više ne mogu šutjeti.
  Zato vas molim, skinite prst sa okidača i stavite prst na čelo.
  Promislite malo, na koga ste to digli pušku?
  Na čovjeka koji je isti kao i vi, kojega muče isti problemi kao i vas, koji ima djecu i roditelje kao i vi. I samo jedan život, što se s toliko truda održao na divljem i škrtom dinarskom kamenjaru. Znam da vam je muka i da zato pucate. Ali poslušajte me, ne pucajte jedni u druge, pucajte u zrak, u nebo, u zvijezde! Možda probudite i samog Boga koji vas nije dijelio ni po vjeri ni po naciji, već samo po dobru i zlu.
  Da, da, pucajte u zrak! Tamo je i ta iracionalna politika koja vas je zavela, mržnjom napunila, tamo je i demokracija i jednoumlje i bezumlje i socijalizam i kapitalizam i suverenitet i ... Sve je tamo dokle ste god vi na zemlji s prstom na obaraču.
  Zar je moguće da ste već zaboravili koliko u tih vaših tridesetak familija ima čeljadi iz tog drugog sela, koliko kumstava, prijateljstava? Zar je moguće da se ne sijećate zajededničkih derneka, prela, igranki, košenja, kupljenja, kopanja. A, bogami i ljubakanja. Nije vrag da ne pamtite koliko ste žuljeva zaradili dok ste put kopali, koliko mina ispalili dok ste vodu doveli i koliko vina iz iste čaše ispili?
  I sve to do prije samo godinu dana?!
  Danas raskol, okretanje glave, izbjegavanje susreta, naoružavanje, noćne straže, spavanje u šumi, medjusobni rafali.
  A što sutra?!
  Mislite, Srbi i Hrvati žive na tom prostoru tek od kada ste vi ugledali svijet. Pa sad ste se zamrzili i jedna strana će pobijediti, a ona druga će kao poraženi pijevac napustiti vaše dvorište. Pa će biti blaženi mir za sva vremena.
  Ne , ne, dragi moji. Od te vam teorije nema ništa. I malo bolji osnovci znaju od kada zajedno žive ti naši preci na tom vrletnom kršu. I znaju da je bilo puno sloge , tolerancije, mira i medjusobnog ispomaganja. Ali , bogme, i svadje i mržnje. I kolektivno i pojedinačno.
  Pa ipak, nakon svih tih vjekova, vi ste i jedni i drugi tu gdje jeste. I bit ćete. I jedni i drugi. I opet ćete zajednički graditi novi put, novi asvalt, dovoditi telefon... Jer vam to niko nije darovao u prošlosti, ne dariva vam danas, pa neće ni sutra.
  Pa ćete se pitati, dok oznojeni, u predahu na nekom zajedničkom poslu budete nazdravljali iz iste čaše, jeli bilo moguće da ste koliko juče medjusobno izmjenjivali rafale. Smijati će te se i nećete priznati ni jedni ni drugi. I bit ćete u pravu. Jer tada medju vama neće biti onih što vam danas doturaju municiju i otvaraju dimne kutije.
  Pamet u glavu, puške u šoške! «

  Te iste noći, dok se članak vrtio u štampariji, Milica je usnula neki teški san. Cetinjani se potukli sa Kijevljanima, oko jednog groba, tvrdeći i jedni i drugi da je njihov. Jasno je vidjela veliku masu svijeta naoružanu štapovima, noževima, sjekirama. I čula galamu pomahnitale gomile. I prepoznala i popa i fratra među njima i mnoge komšije. Vidjela krv i ranjene i ubijene. Nigdje njezina Milana! S mukom se probijala kroz gomilu, zvala, zvala. O Milane, o Milanee. Padala i ustajala, opet jurila....Oooo, Milaneeee...

  Sedmog dana probudila se u Kninskoj bolnici. Težak moždani udar. Selo je već pričalo, kako su se Dušan i Niko vraćali sa straže (to je već bilo uobičajeno obezbeđenje da Ustaše ne upadnu u selo) i kako su prolazeći kraj njezine kuće čuli neko nerazumljivo dozivanje, a kad su malo zastali i pogledali, na vratima Miličine kuće vidjeli i nju presamićenu preko praga, onesvještenu i zapjenjenu. Ispuštala je neke nerazumljive krike, učinilo im se kao da doziva, ooo, Milaneee....

  Poslije tri mjeseca, Milicu su otpustili iz bolnice. Došla je kući. San se pretvorio u javu, rat je bjesnio svom žestinom. Nadmetali su se Srbi i Hrvati u viteštvu i junaštvu. Palili i pljačkali, ubijali i uništavali. I sve uz priču, ONI su prvi počeli. Milica je tupo slušala priče, gotovo bez ikakvog interesa. Kao kroz maglu sjećala se te noći i djelića toga svog sna. Samo je duboko uzdisala, često plakala. Rijetko je izlazila, nije više imala snage da se bez nečije pomoći i podigne. Takvu su je zatekli i UNPROFOR-ci. Oni su joj i obznanili vijest, da je njezin Milan sa porodicom iselio u Kanadu. To ju je malo povratilo, živnula je, tračak nade vratio se na njezino lice.

***

  Trećeg dana, bura se smirila, a snijeg jače počeo da pada. Boja i Božo su rano ustali da nalože vatru.
  -Bože moj, jel jadna Milica živa? -kao za sebe reče Boja.
  -Išo bi viditi, -odgovori Božo, ogrnu se kaputom i polako izađe. Vrata Miličine kuće bila su napola otvorena, a ispred njih gotovo sva snijegom zametena, poslednje znake života davala je Milica. Boži se učini da čuje, oo Milaaa......