STABLO SA DINARE

JA NJIMA CRVENI MOST, ONI MENI CRVENI KARTON

  Dragi prijatelju,
dugo se već mučim, kako i kome da ipričam ovu moju priču, istinitu, tužnu i ružnu. Pošto me ti poznaješ, našao sam za shodno da je tebi ispričam, a dali ćeš ti još kome, ostavljam tebi da izabereš. Sobzirom na ono što mi se izdešavalo i kako sam prošao u ratnom vihoru, često u meni proradi bunt, inat, bijes, pa se onda odlučim i kažem sebi: nemoj da umreš ćutke, bez glasa i otpora, bez stava i protesta... A i naslov malo odudara od ovog vremena i običaja. Šta mogu, kad ne mogu da se promjenim. A i zašto bi!?

  Pa da počnem.
  Znaš da sam rođen na izvoru Cetine, od oca i majke koji su se izjašnjavali kao Srbi. Ja sam se i tada i sada osjećao Jugoslavenom. Bio je to moj stav, moj osjećaj da pripadam i Srbima i Hrvatima, zbog činjenice da su mi roditelji to što jesu i da sam živeći među Hrvatima usvojio dio njihove kulture, običaja i životnih vrijednosti. A nacionlnost ionako nisam shvatao kao nešto tako važno, odlučujuće i određujuće. Ali da ne širim....
  Školovao sam se u Splitu i Zagrebu. Strojarstvo sam završio u Zagrebu i kao stipendista „DC“-a zaposlio se u toj kolijevci radničkog samoupravljanja. Današnjim generacijama, što ne znaju ni što je radni odnos, ni ozbiljna proizvodnja, ni socijalno odgovorna država, vjerojatno čudno zvuči ovo, radničko samoupravljanje, vjerojatno se sa podsmjehom pogledavaju na ovu spomen, ali neka..Ja sebe stavljam za svjedoka vrijednosti te ideje i surovih i nečasnih nasrtaja na nju. Ali da ja opet ne dužim..
  Vjerujem da ima još živih svjedoka moje radne angažiranosti na održavanju tehnike u „DC“-u, mog rada na FESB-u, mojih aktivnosti u Skupštini GZO Splita i posebno u raznim tijelima tadašnje Partije. Živio sam u gradu, a mnoge dane vikenda proveo u zavičaju, među mojim Cetinjanima. Sa njima sam vodio mnogobrojne akcije popravka seoskih puteva, izgradnje vodovoda, dovođenja struje, telefona. Najvrednija i meni najdraža akcija bila je izgradnja mosta na Cetini. Nedostatak tog mosta pratile su mnoge priče od davnine i mnoge muke i problemi mještana. Tih godina umro je Tito. Još smo se kleli da sa njegovog puta nećemo skrenuti, te smo u čast tog zavjeta izgradili taj most, računajući da se on nalazi baš na tom putu. I nazvali ga Crveni most. Bio je to za naše prilike zaista veliki i značajni objekat. Dužine 35 metara, širine 5 metara, armirano betonski. Elegantno se dizao preko bistre Cetine, spajajući dvije obale, dva vremena... Ali, skratiću...
  Došla ona nesretna vremena. Neko će ih i drukčije zvati, ali ja ne mogu. Kako? U gradu gdje sam ostvario sebe i kao čovjeka i kao radnika, u gradu gdje sam imao svoj status i svoj ugled, postao sam preko noći nepoželjan, sumnjiv i opasan. Jugokomunjara, Srbočetnik i šta ja znam šta još. Za spasiti glavu i porodicu, pobjegao sam iz Splita. Na moju nevolju, nisam utekao daleko. U Knin. A tamo su me sa zluradošću i podsmjehom dočekali probuđeni i osvješteni „Srbi“ recitirajući iza mojih leđa stihove „zla sudbina orla natjerala da zimuje među kokoškama“! Ali, i o tome ću drugi put...
  Kažem, ja sam bio predvodnik, organizator i neposredni učesnik izgradnje mosta, a njegovu, samo materijalnu vrijednost, neka procijene današnji preduzetnici. Moram spomenuti i vodovod. U žedno Zagorsko selo doveli smo vodu gradeći 5 kilometara vodovoda! Koliko li je samo mina ispaljeno, koliko li je samo znoja proliveno! Tada mi to nije bilo tako važno, ali danas naglašavam: vodovod je produžen 2 kilometra, kako bi se i zaseoku gdje su bili Hrvati dovela voda. To danas ističem sa ponosom. Cetina je po strukturi bila većinska srpska, isto kao što je Hrvatska bila većinski Hrvatska. Ali kao što se Cetina nije mogla požaliti na diskriminaciju u okviru Hrvatske, ni taj zaseok Hrvata u Cetini nije se mogao požaliti na lošiji status u odnosu na ostale Cetinjane. Kao dokaz, ističem ovaj primjer vodovoda i opet pozivam preduzetnike da procijene koliko može da košta 5 kilometara vodovoda kroz ljuti Dalmatinski krš! Toliko o mojim zaslugama...

  Kažem, bio je rat. Domovinski, bratoubilački, građanski, jebi ga , zovi, kako hoćete. Bio je nepotreban. Tako sam mislio i tako mislim. Tako sam pisao i tako pišem. Ali da i to ne obrazlažem dalje...

  Cetina je na kraju rata spaljena. Samo su rijetke kuće ostale čitave. Jedna od tih koja nije spaljena, bila je i mojih roditelja. Opljačkana jeste, devastirana jeste, ali spaljena nije. Onda je počela obnova. Sporo, ali je počela. Lokalna vlast je pokazala puni smisao za biznis. Obnavljalo se i redom i bez reda. I sa osnovom i bez osnova. Moja kuća nije obnovljena! Jedna od rijetkih! Majka, starica sa 90 godina života, prijavila se za povratak i ima jedinu želju da umre u svojoj kući. Ali, očito, neće moći. Zašto, ZNA SE!

  Znam i ja. U djetinjoj naivnosti i oslobođen bilo kakve zločeste primisli, bude mi teško da priznam da postoji ozbiljna namjera da se to ne učini. Ali, očito postoji. Dobio sam crveni karton! Ja njima CRVENI MOST, oni meni CRVENI KARTON. Jebi ga, ne može bez crvenog!

DVADESET GODINA POSLIJE:

  Za koji dan, napuniće se dvadeset godina, kako sam OTIŠAO iz Splita. Iz grada moje mladosti i mog života. Otišao u bespuće, u blato, u zaborav. U nemir i tugu, u patnju i sumnju. Kaštela, gdje sam presretan ponavljao “Kaštela u srcu, srcem za Jugoslaviju“, sam izgubio, Jugoslaviju nisam našao. Solin, gdje sam sa cementašima, ponosno podizao crveni barjak samouprave, danas mi je tako stran i tako tuđi. Kad hodam Splitom, više ni ne smijem pogledati dal još stoji ona spomen ploča „Natko Nodilo, um i srce jedinstvu Hrvata i Srba posveti“. Sve su mi srušili, dječačke snove, mladalačke želje, ljudske namjere. Ocrnili su me i oblatnjavili, prstom upirali, bombom sačekivali...

  Sjećanje. Ostalo mi samo sjećanje. I snovi. Kao mora . Svako malo sanjam mog Antu, Andriju, Bonu, Vedrana, Pavišu, Ivicu, Stipu, Marinka, Mira, Slavena, Mladena, Vinka, Borisa, Jozu, Mirjanu, Milu, Vjeku, Maju, Mariju, Gorana..............

  Vele, za koji dan će izbori. Predizborna galama, daleko se čuje. Prepoznajem one iste prijetnje, isprazna obećanja, ponudu mržnje, širenje straha. Od crvene opasnosti i jugonostalgije!

  Kao da im nije bilo dosta. Nastavili bi i dalje. A gdje su nas doveli, zna se, vidi se!