STABLO SA DINARE

MRAMOR

  Rijetke pahuljice nošene hladnom burom iz tankih oblačnih kora sa vrhova Dinare, promicale su poput razjarenih osa i nestajale u prvom sumraku što se kao beskrajni ledeni veo lagano spuštao na selo. Rojevi suhog lišća i poneka slomljena grana u magli prašine sa škrte i vrletne Kapnice, letjeli su uz zvižduk pomahnitalog vjetra niz crne oranice ispod sela, po kojima su se tek rijetke vlati ozimog žita bespomoćno skrivale uvlačeći se same u sebe. Poneka zalutala vrana, uzaludno je pokušavala da preleti iznad sela i da se za ono još malo danjeg svijetla domogne guste šume na Gradini, ali bi upravo na dohvatu cilja bila zahvaćena novim još nesmiljenijim naletom orkana i bačena daleko nazad na gole padine Pejine glavice.
  Petnaestak oniskih kamenih kuća, usmjerenih u pravcu bure, smjestilo se po omanjem brežuljku koji se sa svoje sjeverne strane stapao sa južnim obroncima Gradine, što se poput nekog zaštitnog znaka ili još bolje simbola, rekao bih, ponosno dizala iznad sela, nadvisujući zbog svoje blizine i same vrhove Velike i Male Kapnice. Okolo kuća po ogradama, opasanim visokim zidovima iz ručno slaganog kamena, rasli su visoki hrastovi i jasenje prkosno odolijevaju}i sve žešćim i žešćim naletima bure koja se kao iz naglo odriješenih mješina survavala sa Uniških vrhova. Sa ostalih strana sela protezale su se puste i blage zaravni, na kojima je rasla smreka i poneki oniski žbun grabovine, kojemu jata koza nisu dala da izraste dalje od njihovog dohvata. Te zaravni još južnije, prelazile su u škrto i jalovo polje sa njivama i livadama, kroz koje je protjecala bistra Cetina, na čijim su se obalama u ovom sumraku bjelasali kristalni mosurovi sleđenih kapljica. Na samom brežuljku, nekako u sredini sela, stajala je novosagrađena kuća iz čvrstog u kreč umazanog kamena, koja je sa podrumom bila u zemlju ukopana i tek joj gornji dio, kako bi rekli "boj”virio je iz zemlje. Njezin od crijepa crveni krov, podrhtavao je pod udarima bure, koja je ovdje na golom brežuljku bila izrazito jača nego u drugom dijelu sela te je prijetila opasnost da koja slučajno nepovezana cigla ne popusti pod ovim pritiskom pa da se cijeli krov ne raspadne i odleti u ariju kao kakav uznemireni roj pčela. Kroz staklo prozora, ne većeg od dvije dobre gargeše, probijala se treptava blijedožuta svjetlost petrolejke, dok su druga dva isto tolika prozora na južnoj lastavici bila tamna. To bi otprilike značilo, da je kuća bila podijeljena na dva dijela, kuhinju iz koje je i dopirala ova svijetlost, i spavaći dio koji je ovog trenutka bio zamračen. Rijetkim drvenim podom od grubo tesanih dasaka gornji dio, koji je dakle bio za čeljad, odijeljen je od podruma u kome su lezale krave i ovce i čiji se topli, vlažni životinjski zadah miješao sa mirisom balege i lagano dizao kroz raspore među daskama.
  Sa krošnjom na leđima, do vrha nabijenom sijenom, pognut da ga bura ne odgura nazad, čvrsto stežući desnom rukom uzicu, a lijevom pridržavajući crvenu kapu od skerleta uz brežuljak je išao Mile, glasno psujuci:
  -Sjeme ti vrag odnio sa tvojim mješinama, što više ne prestaneš? , Bem ti Boga koji te šalje na ovu jadnu crnu zemlju.
  Uletivši odjednom u zaklon kuće osjeti olakšanje, pa kad ga na vratima podruma dočeka još malo i topline od životinjskih tijela i uz to vesela bleka ovaca kojima stiže večera, Mile se naglo raskravi, opusti i srce mu posta šire i mekše. Spuštajući krošnju sa sijenom među ovce koje navališe sa svih strana, uhvati rukama naramak sijena i baci ga u jasle.
  -Na, mila, na. Evo vam jadne ti ste vi. Cijeli dan vas ova prokletnica ne pusti napolje, a ko zna oće li i sutra?
  Kad polovina krošnje ostade prazna, ostatak unese među tri mršave krave i jednog omanjeg vola, koji se počeše premještati duž jasala, koliko su im uzice kojim su bili vezani, dozvoljavale.
  -O mila moja Zekulja, promrmlja Mile, milujući stariju mršavu kravu, čije su ključne kosti virile visoko iznad upalih i gladnih bočina, ali koja je i u ovim ledenim zimskim danima davala vareniku za svu čeljad u kući te je radi toga svima bila miljenica.
  Ispraznivši cijelu krošnju, dignu je jednom rukom i krenu prema izlazu, noseći drugu ruku ispred lica da nebi u što udario, te tako gotovo nasumice iziđe prema vratima i uputi se u kuću.
  -A šta je od tebe, jadna ti sam ja?, dočeka ga na vratima Pera, njegova "mlada", koju su tako zvali bez obzira što je od njezine udaje za Milu prošlo već cijelih deset godina i koja je nešto poslovala oko iz kamena sagrađenog šporeta, a koji je više ličio na svaku drugu građevinu nego na šporet. Sa kamenog neravnog zida, iz petrolejke bez staklenog balona, širila se lelujava žućkasta svjetlost s mukom dopirući do svih ćoškova prostrane sobe, praveći pri tom dugačke sjene od svih predmeta u njoj. Kraj otvorenih vratašca šporeta iz kojih je dopiralo mnogo više svjetlosti nego iz petrolejke, sjedila je šezdesetpetogodišnja baka i plela vunene čarape. Iza nje uz zapadni zid jedva se nazirala polica iz čijih su otvorenih škrinja virile bakre, drvene zdjele, dižva, male naćve i ostalo suđe. Na šporetu koji je ličio na malu kocku složenu pored jedne veće, na ovoj manjoj gdje je bilo ložište, stajala su dva suda iz kojih su dopirali zamamni mirisi i lagano kvrcanje pure iz jednog i kiselog kupusa iz drugog suda. Ona druga, veća kocka bila je predviđena za pečenje kruha, ali isto tako su na njoj djeca često sjedila grijući prozeble i mokre noge, kad bi se dok su se klizali, pod njima provalio led sa kojeg seoskog đubrišta. Sa obilnom drvenom kašikom, držeći poklopac u lijevoj ruci, Pera je miješala kupus pazeci da ne zagori i da se ono malo slanine što je bio jedini prilog ovom jelu ne raspadne zbog miješanja. Čista bijela marama posebno vezana u kovrljak, ovlaš je bila stegnuta ispod brade, oko vrata. Dvije crne pletenice jedna mimo druge išle su iznad čela i nestajale ispod kovrljaka da bi se međusobno svezale crnim upletnjakom, opet negdje na čelu. Na još mladom i lijepom licu ocrtavale su se prve bore kao znak da teku tridesete. Haljina od tvrdog modrog sukna imala je na sebi još formirane sitne valde koje su ostale od prošlog derneka. Sprijeda je nosila šarenu pregaču sa kitnjastim resama, a na leđima je bio sadak, izvezen strpljivom rukom mlade cure, koja se prije desetak godina spremala na udaju. Prsi, bez obzira na svoju bujnost gubile su se u ovoj krutoj robi, koja je više ličila na oklop kakav su nosili srednjevjekovni vitezovi, i bile su skrivene premetačom, posebnim sastavnim dijelom ove odore, koja se gore navlačila na vrat, a dolje vezala oko struka. Ispod haljine koja je dopirala skoro do gležnjeva, jedva su se nazirale bječve vezene i skerletom opremljene pa su opanci gumeni još više odudarali svojim izgledom od ove ipak skladne i tople odjece.
  -Aj" ti Mile, srećo moja, umješaj puru. Bolje ćeš nego ja-reče Pera, skidajući bakru i brzo je stavljajući na pod, prinoseći ruku ustima jer je povraz malo opekao.
  -Oću dušo, šeretski odgovori Mile, pa pošto još par puta protrlja ruke nakon što ih je malo ugrijao nad šporetom, uze tronožac, sjede i bakru stisnu nogama da se ne okrece.
  -Dodaj de mi mišaju.
  -Dodaj ćaći mišaju Maro. Ajde brzo srećo-naredi Pera sedmogodišnjoj mršavoj curici što je sve dotle sjedila uz šporet skupa sa bratom Ilom nešto mlađim od nje i prstenkala se. Djevojčica brzo ostavi igru i brata na hrastovom trupcu te iz police dohvati dugačko, glatko drvo i dade ga ćaći. Snažnim zamasima uz dva tri dodavanja kaše pura bi brzo umiješana. Pušući u mišaju na kojoj se uhvatilo malo pure, Mile oproba par zalogaja, a onda dade i jednu boticu Mari koja je stajala kraj oca i čekala dalja nređenja. Ka viđe da je sestra dobila nešto od oca, brzo se dignu i mali Ile i stade uz sestru. Na mršavom i vižljastom tijelu slobodno je visila košuljica koja je dolazila sve do poda, a preko nje debeli vuneni džemper skrivao je brojne zakrpe prišivene jedna preko druge. Dva zelena oka jarko su svjetlila u tami i ocrtavala se na blijedom licu, a nozdrve se snažno širile upijajući sladunjavi miris pure.
  I dok su se njih dvoje zabavljali sa boticama pure prebacujući ih iz ruke u ruku da ih ne opeče, Pera je na sredini kuće već postavila stolicu, niski okrugli stol i na njega iznijela lonac sa kupusom. Iz prikrajka se pridružila i stara baka i smjestila se na tronožac čekajući da otpočne večera. Pera uze bakru od Mile i drvenom kašikom poreda nekoliko većih grudvi pure na stol, a ostali se brzo primakoše. U polutami kroz koju su se s mukom probijali zraci petrolejke, vidjeli su se samo pokreti ruku kojima su čeljad prinosila jelo ustima, dok se kroz gotovo mrtvu kućnu tišinu probijao urlik bure udarajući o grane oraha ispred kuće. Osjećajući lagodnost sigurnosti pod krovom naspram ovog opasnog, pasjeg vremena što hara ispred kuće, zadovoljstvo ukućana dopunjavala je i slatka večera koja je glatko klizila niz gladna grla.
  Večera još nije bila privedena kraju, kad se na vratima začu lupanje i skripa otvaranja.
  -Smije li se naprijed, domaćine, još sa praga povika Pero, čiji se glas miješao sa hukom vjetra, koji i ne čekajući potvrdu domaćina uvede za sobom još Božu, Marka, Đuru i Dušana. Brzo se dižući od jela, hitro skoči Pera:
  -Ajte, ajte. Dobro veče.
  -Sve joj se zapalilo, šta puše, teško dišući izusti Božo, te potraži stolac negdje kod šporeta. Dok su i ostali gledali gdje i kako da se smjeste, domaćin sa punim ustima upita:
  -Jeste li večerali ljudi, ajte k nama.
  -Sad ću ja donijeti još stolaca iz sela, dodade Pera i brzo nestade u pravcu prvih susjednih kuća. Vraćajući se za samo nekoliko trenutaka i noseći pet-šest tronožaca u ruci, za njom uđe još nekoliko žena i dvoje-troje djece, što su se po ulasku u kuću stidljivo skrivala iza materinskih skuta.
  -Ajte vi djeco onamo na krevet, glasom pozva Pera, pokazujući na babin krevet što je stajao na drugom kraju. Muškarci posjedaše na stoce, a žene jedna drugu gurkajući smjestiše se uz tihi smijeh i šaputanje na kovčeg u kojem je baba držala sve svoje pokretne stvari i koji joj je služio da kad siđe sa kreveta, može komodno da sjedne na njega.
  -Otari bradu, veselo dobaci Pero Mili, koji je upravo završavao sa večerom i prenosio stolac u kraj da nebi bio u sredini ove družine.
  -Pera brzo poskida suđe sa stolice, očisti je pregačom i smjesti u kut iza vrata. Djeca veselo pobjegaše na krevet kraj ostale družine što se tu već ulogorila poput kokoški na grani, čekajući da počne prelo i unaprijed znajući da će i večeras biti priča iz davnina, priča o ratovima i bunama, o pravdi i nepravdi, o poštenju, junaštvu i još koječemu.
  -Eno i Gajići dođoše iz Beograda. Proćeraše puna kola što čega. I propjevaše brate, onu njihovu poznatu:"pijan sam ti moja stara majko..."
  -E, što će sad biti, ovo je ženo tvoje, ovo majko tvoje, ovo je za tebe sine, a ovo ćeri za tebe...
  -Ha, dade se gore lijepo zaraditi....
  -A kuda dođoše, kroz Preoce ili preko vode?
  -Preko vode, brate. Ja baš gledam od ovaca, kad se pomoliše preko Bare i sve mislim, nije vrag da će na ovoj buri i ovom ledu preko vode. Ali bogami, oni uvatili pravac, pa kroz vodu. Za malo da ih bura ne preturi, baš kad su bili na samoj sredini rijeke. Kad izađoše na suvo, jadni konji samo se stresaju.
  -Ma mogli su, brate i gore na Preoce...
  -Ha, mogli su. Ne zna čojek šta bi im reko. Zaželi se čojek kuće i porodice. Nema te po cijelu godinu, željan si svakog svog. I onda dođeš pred kuću, a u nju ne možeš, već moraš još sat vremena okolo. Svaki ti je onda minut duži od godine, svaki korak teži od bukagije.
  -E, a da ih sad pitaš da daju neki dinar za most misliš da bi dali. Skuplji je njihov dinar, neg nečiji život.
  -Ima njih još takvih. Kao da se ne sjećate kad smo ono bunar kopali, kako se ko ponašao i odazivao.
  -Tako je na svakom našem zajedničkom poslu. Uvijek ima onih koji se izvlače, koji gledaju samo svoj lični interes, a zajedničke probleme čekaju da im neko drugi riješi. Pa i na svim ovim našim putevima neki su se uvijek izmotavali, a sutradan prvi odoše ili kolima ili pješke. Ne valja se u takve ugledati, pa neznam u kolikoj većini bili.
  -A, šta ti misliš Pero, bili mi mogli sami napraviti most? Ko će tolike pare skupiti? A, koliko bi samo ljudi moralo raditi, da ga podignu?
  -Trebalo bi mnogo i para i rada. Ali, moglo bi se. Nešto bi pomogla Općina, nešto i vojska. Vidiš, svaki put kad ovamo dolaze i sa topovima i sa kamionima, oni pravo u vodu pa preko Cetine. I njima bi to mnogo valjalo. Ipak, to najviše zavisi od nas. Posebno od ovog našeg kraja. Mi smo ovamo u najgorem položaju. Oni tamo imaju i školu i trgovinu i dobar put. Ali, vrag ih odnio, svi obećavaju da će pomoći i učestvovati, samo da mi započnemo. I njima bi se isplatilo. Ovamo su im i njve i livade. I oni ljeti idu ili gore na Preoce ili preko vode. A što se tiče nas ovamo, mi smo kao u slijepom crevu. Da se napravi taj most, otvorili bi se prema svijetu, otvorili bi se i prema Sinju i prema Kninu.
  -Aja brate. Kad ga ne dobismo dvajestosme, nećemo više nikad.
  -Bogami teško. Prevari nas Đurica, zemlja mu kosti izbacila. E, jesmo mogli imati most! I biti spašeni! Moj bože, sta bi to valjalo.
  -Dobro, opričaj de ti to, kako je to bilo. Kako se to dogodilo? Ti si Marko najstariji, ti bi se toga mogao dobro sjećati.
  -Ha, đavo će to znati sve kako je bilo. Đurica je bio seoski glavar. Bio je bogat i ugledan čovjek. U svoj ovoj našoj krajini, nije bilo još dva tri čovjeka, koji su mu bili ravni. Ka puna kuća čeljadi. Puno blaga. Njiva i livada, takvih nema do mora. Njemu ljeti kad se kosi, nasuče se po deset-petnaest kosaca, a on stoji ispred njih sa štapom i diriguje:štap gore, stani i oštri kose, štap dolje-kosi dalje. Pa onda puste kupilice. Svakoj curi bila je najveća čast doći na njegovu livadu kupiti sijeno. Bože moj, je to i bilo lijepo. Taman se sunce pomilje iznad Kapnice, kosci već pola pokosili, načas se prekine i onda pjesma odjekne:

"Oj, Cetino ala si na brijegu,
u tebi se sokolovi lijegu."

Nema ga tada u ovoj dolini, od Šparovine, do Baleka, ko ne zastane, posluša i ne kaže"E živili"... Đuricu su vlasti držale ka svoga. U njegovu kuću su navraćali žandari, noćivali financi, gostili se visoki činovnici. A narod ga se bojao i poštovao ga. Svako mu je po nešto bio dužan i nikako se nije mogao osloboditi duga. On je znao za tu zavisnost i koristio je. Kod svakih izbora, unaprijed se znalo tko će dobiti.
  -I toga zemana, kao i danas, govorilo se o ovom mostu. Trebao narodu, a trebao i državi. I odredi jedanput općina da će dati sav materijal i majstore, a Đurici narede da sakupi argete i da se most gradi. Đurica onda brže-bolje prođe kroz selo, odredi kuluk na svaku kuću i jednog jutra uputi se sa troja volujska kola u Vrliku po materijal. Javi se tamošnjem načelniku i zamoli da ne dolazi dok most ne bude gotov, kako bi bio iznenađen brzinom gradnje. Natovari kola materijalom, poveze majstore, pa pravo u Cetinu. Kulučari se već svi sakupili kod Pločastog mosta, jer se uvijek govorilo, a tako je i sam Đurica tumačio da će se tu graditi most. Jer i sami znate, preko Pločastog mosta se može samo pješke i samo kad je voda malena. Zato je bilo najnormalnije i najzgodnije da se uz njega sagradi novi, pa da mogu i kola i ljudi i stoka u svakom vremenu proći. I kažem ti ja, kulučari se skupili dolje, kad oko ručenih doba, eto ti Đurice na konju i veli:Ljudi, Načelnik je jutros natovario materijal i naredio, most ima da se gradi kod Preoca. Tako od njega zahtjeva viša vlast, jer bi se izgleda mogao otvoriti rudnik u Šokcu, pa bi i most bio baš na tom pravcu. Ja znam da nama i ovdje treba most, da smo se tako i dogovarali od pamtivjeka, ali takva je odluka vlasti. Ma biće još prilike, sagradiće se most i ovdje.
  -Pa dobro, reče li mu iko išta na ovo? -ote se Boji što je skupa sa ostalim ženama sjedila na kovčegu i plela, i sve vrijeme šutjela, jer je takav običaj. U muškom društvu, žene su mogle samo odgovoriti, a nikako i pitati.
  -A tko bi mu šta smio. Je mu nešto pokojni Ilica reko, kažu i majku da mu je opsovao, i njemu i načelniku, uzeo motiku i napustio, nije htio ni raditi. Otišlo za njim još nekoliko ljudi, uglavnom sa ovog našeg kraja, ali ostali su pokorno otišli gore pod Preoce i započeli rad. Radilo se cijelo ljeto. Bila voda malena, ljeto bez kiše, pa ih ništa nije ometalo. Nekako, sredinom ljeta dodje glas da je Načelnik dobio premještaj, te tako cijela stvar bi zaboravljena i zataškana. Oko Velike Gospe most je bio gotov.
  -A kako su se ono posvađali? -upita Mile.
  -O, bilo je tu svakog vraga. U početku je išlo kako tako. Bilo je veselja, pjesme, šale. Ali gradnja je sporo napredovala, narod se počeo umarati, bilo je sve manje veselja, a sve više svađe i neslaganja. Još da Đurica nije bio tako bogat i da većina nije radila iz straha i dužnosti, bilo bi tu svašta. On nekako pritisko najviše, praštao dugove svojim dužnicima u zamjenu za rad, nekima prijetio travarinom i porezom, nekima kamatom i dugom, te tako most bi ipak gotov. Baš tih dana Đurici umrije i žena, te tako i završetak mosta ostade bez neke svečanosti i odjeka.
  -E, moj brate, umiješa se Dušan, vidiš ti kako se to sve odigralo i kako smo opet ostali na cjedilu. ?
  -Ha, ljudi moji, i njima je trebao most. Borili se, ka za sebe. Bili pametniji neg mi. I jači.
  -E, bili. Bili veći lopovi. eto šta je bilo. Ovamo četiri sela, da i ne spominjemo ove dolje, a tamo jedno selo i nikoga više. I daj gradi most tamo, prije neg amo. Ma lopovi samo, kažem ti ja.
  Nastade opet žamor, svi odjednom počeše svako sa svojim komentarom. I žene, koje su sve vrijeme plele i prele, počeše jedna drugu ispod bošče gledati i osmjehivati se. I njima je ovo bio znak da mogu međusobno nešto prozboriti, jer više nije trajao ozbiljan muški razgovor. U mješavinu fijuka bure, ponekog laveža seoskih pasa i nadglasavanja zagrijanih preldžija, umiješa se i jedan dječji plač.
  -Djeco, šta vam je- priskoči Pera.
  -Strina, Milan uštipnuo Miću, da znaš kako jako, tužilački raspoložena Anđa odgovori strini.
  -Ajde, ajde. Nemojte se dirati. Slušajte šta oni pričaju. Eno, sad će Pero zagusliti.
  Pero, mršavi, koščati četrdesetogodišnjak, komunac kako su ga zvali zbog njegova članstva u Partiji, skide gusle sa zida, popravi strune, nakašlja se i stade udobnije namještati se na svom tronošcu. Ostali se malo umiriše i sami zauzimajući povoljnije položaje, kao da će Pero započeti jedan od svojih agitacionih govora. I njemu samom ovakva je situacija godila. Volio je da ga ljudi slušaju i podržavaju. Bio je veoma nemiran, radišan, okretan i snalažljiv. Stalno je nešto radio, razmišljao, poticao, predlagao. Ljudi su ga zato cijenili, a djeca voljela, iako su ih babe plašile sa njim nazivajući ga đavlom i bezvjernikom. Znao je vrlo lijepo pjevati, sviraliti i gusliti. U kolu ga ni sam vrag nije mogao nadigrati, svi bi se čudili otkud toliko snage i volje u tako mršavom tijelu.
  "Ooooj, gusle moje i gudalo tankooooooo..
  Poput melema oko ljute rane razleže se zvonki glas praćen jednoličnim tonom iz napete konjske strune. Nestade bijesnog udaranja bure, umukaše i seoski psi, zaustavi se disanje, prestade žensko šaputanje i dječje zadirkivanje. Poleti glas kao rana proljetna zraka, duša se raširi u nedogled, zakuca srce triput jače, a grlo iz otvorenih usta proguta pljuvačku.

"Poranio Kraljevicu Markoooooo,
poranio niz Kosovo ravnooooooo..."

  -E, živio ti svojoj familiji, ote se oduševljenoj Savi, kad Pero završi, a i ostali brzo prihvatiše izraze zahvalnosti i poštovanja.
  -E je ima glas, koljeno mu živilo.
  -A ko će ka on, moj brate?!
  -E i ti Turci, koliko su zla narodu nanijeli, sjeme im vrag odnio. Sta je to sve jadnom narodu radilo?
  -Oni su i ovda vladali, a Pero? -upita Đuro.
  Ma, da. Ja neznam jeste li čuli šta znači onaj veliki kamen iza Bare. Mramor ga zovu.
  -Ispričaj de to sve od početka, molećivo se opet javi Đuro. Ima još dosta noći, možemo i preliti i naspavati se.
  -E, neznam vam ja to sve u detalje. Meni je to pričao pokojni did Pešo. Uveče, dok bi sjedili kraj ognjišta, kao i mi sada, on je volio pričati o tim događajima, o bunama i ustancima, o hajducima i Turcima. A to o mramoru, njemu je pričao njegov djed, i ko zna kako se to sve odigralo. Narod tu uvijek nešto doda ili oduzme, kako se kom pripovjedaču svidi. Turci su bili svuda okolo i imali su svoje kule i straže. I dan danas mnoge su sačuvane, ona u Glavašu, na Modrom Valu, u Vrlici. Od tamo su se oni zalijetali na konjima, pljačkali i ubijali gdje god su mogli. Živjelo se stalno u strahu i sa oružjem pri ruci. Noću su se postavljale straže svuda oko sela. Tako je bilo i te noći. Straže su se razmjestile oko sela:jedni na Gradini, jedni u Docu,, jedni u Glavašu. Odozgo od Uništa bilo je najopasnije, pa su i straže bile najbrojnije. Tamo je šuma bila najviša i najgušća, pa su se Turci mogli prikrasti neopaženi. Za vraga, te noći padala je velika kiša. Pravi potop. Grmilo je sa svih strana, sijevalo i lilo kao iz kabla. Turci su po tom nevremenu proveli konje niz Gaj i sakrili se u Drazi. Dan prije toga, dušmani su konjima okrenuli potkove. Ujutro, kad su se straže smjenjivale, neki su i primjetili ove tragove. Ali su po stopama konja vidjeli da su konji otišli prema Uništima, te nisu ni obraćali pažnju na to. Ni na kraj pameti nije im bilo da su Turci sakriveni u Drazi i da čekaju pogodan moment da se sjure u Cetinu.
  Jutro je osvanulo čisto i mirno, kako već može biti u ranom početku jeseni. Poslije oluje, nebo je bilo jos bistrije, a sunce svjetlije. Sa Svetog Spasa odzvanjala su zvona, pozivajući narod u crkvu. Bila je nedjelja. Narod je hrlio sa svih strana, ne sluteći da će mnogi od njih tog dana zauvijek ostati kraj crkvenih zidina. Baš negdje oko malih ručenih doba, kad je pop završio sa obredom, kao grom iz vedra neba, pronese se glas;eto Turaka niz Dragu. E, ljudi moji, kažu, što tada nasta krkljanac. Poleti narod iz crkve bježeći prema Krivači i Pločastom mostu, misleći da će preko vode pobjeći na ovu stranu. Jauču starci, leleču žene, vrište djeca. Spotiču se i padaju. Još brže se dižu i nastavljaju bježati. A krvnici kako koga stignu, sabljom mu glavu odsjecaju. Pada narod kao snoplje, teče krv kao Cetina. Pop se nekako domogne svog konja, pa i on počne bježati ka Pločastom mostu. Kad dodje do vode zastade sa ovećom grupom koja baš tada pristiže. Svi su mislili da će preko mosta, preko koga nisu mogli konji, pobjeći na ovu stranu. Nisu ni slutili da je zbog velike kiše voda nadošla i da je ne samo preplavila one ploče od mosta, već je bila toliko mutna i strašna da se ni konj nije usudio preko nje. Tu kratku pometnju iskoristili su Turci, pristigli ono malo naroda i sasjekli ljutim sabljama. Kad je pop vidio da ne može preko nabujale rijeke, okrenu konja prema Brodu, ali ga Turci opkoliše i oboriše, baš kod tog Mramora. Nije kažu Mramor bio tu do tada. Ostalo je nejasno, kada je i kako donesena tolika gromada kamena i kakav je to znak i kakva opomena.
  Pero naglo ućuta. Vidjelo se da je i njemu samom ova priča bila toliko teška i istinita da je s mukom pričao zadnje detalje. Žene su odavno prestale sa svojim radom i sada su krajevima svojih bošči brisale suze i tiho jecale.
  Marku se ote duboki muški uzdah:"Em mu boga, i mostu i Turcima. Da je bar bio most, možda bi se štogod naroda i spasilo. "
  -A bi, sigurno.
  Nastade opet ćutanje. Čulo se samo pucketanje vatre u šporetu i uzavreli lavež pasa koji su odgovarali na bijesno zavijanje igladnjelih vukova što su se zbog gladi i velike studeni opasno približavali seoskim torovima. I petrolejka poče škiljiti, dajući time znak da bi za ovaj put trbalo biti dosta i sijela i prela.
  -Ajmo ženo. Povedi djecu, diže se prvi Pero, a za njim i ostali.
  -Pravo je bura malo malaksala. Mora da se i ona umorila, sjeme joj se zamelo.
  -Sutra bi moglo biti dobro vrijeme. Nema bez bure, dok ona ne rasčisti nebo, nema ni dobrog vremena.
  Gosti se počese razilaziti brzo nestajući u pravcu svojih kuća, stresajući se od jake zime i vukući za sobom slabo obučenu i pospanu djecu.
  -Odvedi djecu "nadvo", pa da bježimo leći, reče Mile ženi kad gosti zamakoše.
  -De, srećo moja, ogrijte se još malo kod šporeta. Mama, naloži ti još vatre, biće ti toplije. Kako ćeš i ti jadna noćas, obrati se Pera svekrvi.
  -A ko će sad u onu snježnjaču, jadna mi majka moja. Mile, ugrij de ti djeci one mješinice.
  -Ajte djeco, ćaća će sad donijeti mješinice. Recite babi, laku noć.
  -Laku noć.
  -Laku noć, dunje babine.
  Pera ponese petrolejku i podje prva u donji kraj kuće, koji je bio zajednička spavaća soba. Kad otvori vrata, udari je val hladnoće iz gotovo prazne, velike sobe, koja nije imala plafona, već je svojom prazninom zjapila prema krovu još praznije i još hladnije. Dva uska kreveta na visokim drvenim nogama čekali su svoje korisnike u jednom kraju ove odaje. Pera zagrnu biljac, a Mile donese dvije ugrijane jagnjeće mješinice, te ih prostri djeci, koja su upravo skidala duge vunene džempere. Čarape i košulje nisu ni skinuli, već se onako poluobučeni ubaciše u krevet na tople jagnjeće kožice.
  -Okreni leđa seki, reče Ili majka. Neka ti ih ugrije pušući u njih. Povuče zatim grubi, teški ali i topli vuneni biljac, preko djece, što su se kao dvije mlade biljke povile jedna za drugom.
  -Baci preko njih i kobanicu, dodade otac i sam pomažući da koji dio tijela djeci ne ostane otkriven.
  -I ova nas zima uhvati bez plafona, gotovo prekorno reče Pera, gledajući u praznu tavanicu, odakle je stalno sipala nova hladnoća. Djeca će nam nastradati, jadna ti sam ja.

  -Čim prodamo janjce, kupit ću dasku i potavaniti, obeća Mile, svlačeći se i brzo upadajući u krevet, čije tanke daščice zaškripaše pod njegovom težinom. Završavajući pokrivanje i ušuškavanje djece, Pera se i sama poče spremati na počinak.

  -Spavajte, srećo moja. I sutra da mi se ne dižete do ručka, dokle god se kuća ne ugrije.
  Djeca su se potpuno smirila, osjećajući toplinu pokrivača i spremajući se za san. Kroz male glavice prolazili su svi dnevni događaji u svoj svojoj retrospektivi, samo mnogo većom brzinom i bez naročitog reda. Posebno su mjesto zauzimali događaji sa prela, stričeve gusle, Markovi junaci. Divili su se snazi i junaštvu, prezirući izdajice i prevarante, sažaljavali bespomoćne. Ali u glavi malog Ile, posebno je jedan detalj ostao zapamćen, te se neprestano ponavljao u dječjoj glavi izazivajući i pitanje i obećanje:zašto nije bilo mosta, da narod može pobjeći na ovu stranu i da se spasi od Turaka. Toliki narod izginu. Tolika djeca, nedužna i nemoćna ostadoše zgažena pod kopitama bijesnih silnika. A da je bio most, da je bio most....