STABLO SA DINARE

PISMO "BIVŠEM" PRIJATELJU

  Dragi moj Antune,
sasvim slučajno, danas sam u ovdašnjim novinama, pročitao tvoj članak, koji se bavi stradanjima Srba u Splitskoj kasarni Lora. To slučajno otkriće probudilo je u meni neku čudnu mješavinu radosti i tuge, gorčine i tihe sjete. Teško mogu da opišem to moje stanje, ali znam da ono dugo traje, da me često tako pritisne tuga, da nisam nizašta, ili pak da me ponekad , neki od događaja tako ushite, da dobijem neku silnu energiju, da mi tada ništa nije teško, da osjećam kako bih poletio. Noći, noći su posebno teške. Tada navru uglavnom tužna sjećanja. A snovi, to je već jedna sasvim posebna priča, priča koju teško može razjasniti i najbolji psiholog. Gotovo da nema noći u kojoj ne vidim likove iz DC-a. Sanjam ljude sa kojima sam se svakodnevno susretao, sa kojima sam radio, družio se. Ali isto tako i one koje sam jedva poznavao. Mogla bi sigurno da se napiše posebna knjiga priča sa sadržajem iz tih snova. Uglavnom, snovi su za mene pravi doživljaj i obično sa nekim sretnim sadržajem, onako kako je istinski bio i moj stvarni život među tim ljudima. Istina, ima ponekad i takvog košmara, tuge i straha da se budim sav znojav, sa teškim disanjem i srcem koje žestoko lupa. Tada sam sretan da je to bio samo samo san.
  Dragi moj Antune,
malo je nedostajalo pa da i ja budem jedan od tih stradalnika o kojima ti pišeš. Neke od njih i lično sam poznavao, pa je utoliko veća i moja tuga, razmišljajući što su sve proživjeli i kako su završili. Ali, nisu mi u mislima samo oni , već svi oni koji su doživjeli sličnu sudbinu, bez obzira kojoj su strani u ovom krvavom ratnom vihoru pripadali. Zašto? U čijem interesu? Naravno, misli ne ostaju samo kod njih, već se šire na cijeli ovaj prostor koji ne omeđavam nikakvim granicama, jer granice nema u stradanjima ljudi i nema mjere za utvrđivanje težine stradanja. Istina je samo da smo svi nastradali.
  To što ti kao Hrvat, pišeš o stradanjima Srba, za mene koji sam te poznavao, posebno je značajno. Potvrđuješ moje životno opredjeljenje o neophodnosti tolerancije i razumjevanja kao preduslova zajedničkog života. Rušiš i prilično ukorijenjenu srpsku tezu "svi su Hrvati ustaše". Možda ćeš se sjetiti mog tvrdoglavog Jugoslavenstva, koje nisam smatrao ni antisrpstvom, ni antihrvatstvom. Naprotiv, smatrao sam da sadrži komponente i srpstva i hrvatstva. I svega drugog. Kao dječačiću, koji je iz Zagore stigao u Split, posebno mi se urezalo u sjećanje ono što je stajalo na spomen-ploči u Nodilovoj ulici: "Natko Nodilo, um i srce jedinstvu Hrvata i Srba posveti. " Te riječi meni su Split učinile mojim gradom, Hrvatsku mojom domovinom. Osjećao sam se sa tim riječima zaštićen, siguran, kao svoj na svome. Vrijeme, neposredno pred ovu krvavu ludnicu, bilo je za mene prava drama. Zavađeni narodi, a ja pripadam svima. Kako ostati nepristran, može li se ostati neutralan? I smije li se ostati neutralan?
  Imali smo ti i ja, tih dana, dva duga razgovora. Kaštelanski komunisti držali su izbornu konferenciju pod motom "Kaštela u srcu, srcem za Jugoslaviju". Iskreno, tako smo osjećali, tome se nadali. Znamo da nije prošlo. Znamo i šta je slijedilo. Nisam mogao izdati ni jedno ni drugo: zadržao sam Kaštela u srcu, a srce me odvelo u Jugoslaviju.

PS: ovo "bivšem prijatelju"nemoj doslovno da shvatiš. Meni su moji "bivši" prijatelji uvijek dragi prijatelji.
  Tvoj Ilik