STABLO SA DINARE

ZBOGOM PROFESORE,DRUGI PUT

  Zbogom profesore!Prvi put sam tekst, pod ovim naslovom, zabilježio u mom dnevniku, daleke 1991.godine.Tada sam još bio u Splitu, i još uvijek honorarno radio na Fakultetu elektrotehnike strojarstva i brodogradnje.Bio sam na katedri kod profesora Petra, koji je prije odlaska na ovaj fakultet bio inženjer u DC-u,odakle i potiče naše poznanstvo. Držao sam vježbe iz predmeta Transport u industriji, Održavanje i Industrijske peći. Bio sam pred završetkom postdiplomskog studija i svi su bili uvjeti da profesora u potpunosti zamjenim. Redovno sam održavao ispite i vježbe, a često sam izvodio i predavanja umjesto profesora, koji se spremao za penziju.Ukratko,očekivao sam nastavak moje radne karijere upravo na fakultetu i najvjerojatnije na predmetima koje je profesor pokrivao.

  Nažalost,godina je to raspada Jugoslavije i bezumnog građanskog rata.Neću na ovom mjestu obrazlagati moje kvalifikacije te nesreće,već sam i na drugim mjestima obrazlagao moje jugoslavenstvo i moju nadnacionalnu opredjeljenost.Nisam krio svoje srpsko porijeklo i svoje zadovoljstvo životom među Hrvatima, niti sam nacionalnu pripadnost smatrao toliko važnom i toliko određujućom.Vjerojatno iz tih razloga je provala nacionalizma i šovinizma u to vrijeme,u meni izazvala toliki revolt, gorčinu, ljutnju i strah. Duboko sam bio ubijeđen, da će doći do onog, do čega je uskoro i došlo.

  Bio je mjesec oktobar, već spomenute, nesretne 1991.godine.Poslije održanih vježbi,koje sam kao honorarac držao u poslijepodnevnim satima,svratio sam u kancelariju profesora Petra.To je bio naš uobičajeni ritam,profesor mi je na stolu ostavljao poruke,indekse i slično,a ja sam njemu ostavljao studentske radove i druge stvari.Tako smo,uglavnom,funkcionisali.Elem,što bi rekli,tog popodneva,na stolu profesora Petra,nađem ja neki kucani tekst na hrvatskom,a uz njega prevod na njemački.Pogledam,a ono neki proglas,obraćanje Hrvatske akademske zajednice Evropskoj i svjetskoj sveučilišnoj javnosti!Davno je to bilo,ne mogu citirati navedeni tekst,zaboravio sam i mnogo pametnije stvari,ali suštinu nisam.A suština je, kako vele potpisnici proglasa, da su Srbi divljački narod, da su odrasli u ratničkim i pljačkaškim hordama,da su nekulturni,nevaspitani...Da je JNA velikosrpska,komunistička vojska...Da je cilj Hrvata da se odcjepljenjem od Jugoslavije, odvoje od tih i takvih Srba i da mole Evropsku i svjetsku javnost da im u tome pomognu.Stajao sam za stolom,nijem,preneražen,začuđen...Za nekog,ko je već doživio mrke poglede poznanika, otrovna dobacivanja,pretres stana,poziv na mobilizaciju,u firmi raspored " na čekanju", to je bila ona zadnja kap koja je čašu prelila.Mučio me sadržaj, ali i pitanje, otkud to na stolu profesora?Dali su mu to organizatori dali da potpiše ili možda da samo prevede (profesor odlično služio njemačkim), dali je to profesoru ostalo na stolu slučajno?Ili sa namjerom, da ja vidim i da se odredim!

  I odredio sam se.Zatvorio sam vrata kancelarije,u kojoj sam profesoru ostavio ceduljicu,pored tog teksta:"Zbogom profesore".

  Više nisam dolazio na fakultet.Uskoro sam pobjegao iz Splita.

  Po završetku rata,poslao sam pismo profesoru.Zahvalio sam mu se na svemu što je učinio za mene, prvenstveno na povjerenju, podršci, savjetima.On nije imao djecu, bio je znatno stariji od mene, možda me je podsvjesno prihvatao kao sina. I ja sam, sa druge strane, gajio jedan zaista prijateljski odnos prema njemu, sa simpatijama i poštovanjem pričao o njemu...Nisam mogao, a da ga na kraju pisma, ne pitam i o tom nesretnom Apelu i o gorčini, tuzi i bolu koje sam doživio, tog popodneva.

  Ne znam, dali je profesor pismo dobio, tek odgovor nije nikad stigao.

  U Slobodnoj Dalmaciji, redovno čitam samo osmrtnice.To mi je ostala jedina veza sa dragim drugovima, prijateljima, sa poznanicima...

  Nedavno sam pročitao osmrtnicu:umro je i moj Profesor.

  Iskreno kažem, hvala Profesore, uz tugu i gorčinu, opraštam ti.

  Zbogom Profesore, drugi put!