STABLO SA DINARE

OVĐE ME JE ZAPJEVATI ŽELJA

I tako,dođe neko vrijeme,kad čovjeka preuzmu sjećanja,kad ga zarobi prošlost i kad mu se čini da je i trenutni i budući ostatak bivstvovanja, satkan,prožet i uslovljen upravo tom prošlošću.Tome vjerojatno doprinosi,kako ljepota tog prošlog tako turobnost i neizvjesnost sadašnjeg i budućeg života.Šta god da radim,gdje god da se nalazim,mene pritišću ta moja sjećanja,ta mora koja se poput neke sive beskrajne plahte sve više i više uvija oko mene kako izviru misli iz prohujalog vremena.

I drugi su imali i imaju zavičaj,pisali i pišu o njemu.Mnogi žive u svom zavičaju i mnogi su u njemu i umrli.Mnogi su odlazili iz njega,neki mu se vraćali,a neke život trajno spriječio da mu se vrate.Sve to ima svoju tugu i muku,svoje ljepote i čari u zavisnosti o kakvom je slučaju riječ.

Priča je posebno teška kad vam otmu zavičaj,kad vas protjeraju iz zavičaja i kad se to čini u ime nekakvih imaginarnih ciljeva,iluzija i prevara…Smije li pravo na zavičaj i pravo na život u njemu,ma kakav on bio,biti ugrožen od nekog ko se lažno zaklinje u ljudska prava i slobode,u univerzalne vrijednosti vjere i religije,u slavu domovine?!

Rodio sam se i odrastao u mom zavičaju.S tugom odlazio,s radošću mu se vraćao.Zapamtio sam i majčine suze i očevu brigu na rastanku,ali i sreću i radost kod sljedećeg susreta.I ne samo njih!I ostala rodbina i komšije iskazivali su posebnu ljubav,srdačnost,dobro raspoloženje.Ako su ti moji dolasci bili u periodu kad se u selu prelilo,onda je tog dana,te večeri zapravo,prelo bilo u našoj kući.Bilo je to tada pravo veselje,iskreno druženje,radost ponovnog viđenja praćena šalom,čašom vina,žamorom,smijehom….A malo kasnije,kad noć već dobro osvoji,Dušanov glas bi prekidao graju i razlegao se poput melema na ljutoj rani:

   *Ovđe me je zapjevati želja,ne od tuge vego od veselja…!*

Neda se to opisati!Kad mu se pridruže Ćiva,Milan,Vasić,Car,Pero Božičin,Mile Simin…,zadrhte zidovi i plafon kuće,prostre se zvuk koji ponese,ushiti,razveseli,snagu ulije.Zvuk,koji otjera i tugu i žalost i umor i brigu.A vrati radost i nadu.Kao da gledam i sada poslije toliko godina,vidim ta vesela lica,crvena malo od vina a više od naprezanja da se izlije taj glas ,vidim nabrekle vratne žile,grudi što se nadimaju od gorštačke snage u želji da se nadglasa i urlik Dinarske bure i probiju kameni zidovi kuće,da se probudi i susjedno selo,neka se zna,ovo pjevaju Cetinjani!Bila je u toj pjesmi,u tom druženju uvijek prisutna i doza nadmetanja i takmičenja.Zato se pjevalo snažno,koliko god grlo dopušta,neka se čuje što dalje, neka se priča i spominje,neka se zavidi,jednostavno,neka se zna!

Slava,Božić,Nova godina,bile su prilike da se zapjeva i van kuće,na otvorenom prostoru,obično na nekom gumnu ili na Struzi Vranješevoj.Ali to nije bilo podesno,otvoren prostor,pa još u dolini,ograđen Gradinom,Preočkom kosom i Pejinom glavicom,prigušivao je zvuk,nije mu dao da se širi.A oni su htjeli da se čuje po cijeloj Cetini,do Vrlike,do Vinalića i Ježevića.Jer i sa tih strana su dolazile pjesme ,dolazio izazov,čija je pjesma ljepša i čija se dalje čuje.Iz tog razloga se često znalo,posebno kad je večer bila mirna i tiha,bez vjetra i kiše,znalo se otići na vrh Preočke kose i tu onda pustiti grlu na volju,srce napuniti radošću i dušu razgaliti.Pa kad poleti pjesma

   *Oj Cetino među dvije vode….*

i zvuk se odbije od kamene litice Kapnice i Dinare,od Bata i Svilaje,ječi sva Cetinska dolina,izmami mnoge mještane u avlije sa čijih usana i nehotice izleti:*e živili i veselili se…!*

Otišli smo iz našeg zavičaja,protiv naše volje.Odlazeći,mislili smo:vratićemo se.Kakav je to naš grijeh da bi nam neko uzeo zavičaj?!Pa bolje da su nam život uzeli!

Spaljen je naš zavičaj.

A poslije nekoliko godina,krenula nekakva obnova.Evropa prala I savjest i pare i ruke.Kuće popravljene,struja i voda dovedene.Al nema naroda.Vratilo se poneko domaćinstvo,poneki starac ili starica,sa jedinom željom da umru na svom ognjištu.

Vukla me velika želja da dođem i obiđem moj zavičaj.U mislima je to i dalje bilo ono selo puno ljudi,puno života,puno graje i one neopisive mješavine raznih zvukova:cvrkuta ptica,kukurikanja pijetlova,mukanja krava,bleka ovaca,brujanje motorne pile i brektanje traktora.Pa sam u toj zanesenosti zamišljao one,već spomenute pjevače,okupljene na Gredi kraj Purićove kuće,u sumrak tihe proljetne noći kako puštaju navolju svom grlu,dok se iz dubine duše,iz svakog djelića grudi izvlači pjesma:

   *Ovđe me je zapjevati želja…..*

Osjećao sam,gotovo čuo,kako se taj mili zvuk,ta ljekovita melodija širi Cetinskim prostorom,kako podiže nemoćni narod,vraća optimizam,nadu…Pred očima su mi bile mnoge komšije,njihova ozarena lica i mnogima suze radosnice što su i nehotice klizile niz obraze od radosti i ushićenja.Čuo sam i one jednostavne riječi upućene pjevačima:*E živili i veselili se…*

Buđenje iz tog sanjarenja bilo je bolno,tužno.Ali je donosilo neku novu snagu i još veću želju:iduće godine,moramo se okupiti,moramo zapjevati u inat ili po volji i nebeskoj i zemaljskoj sili.

A vrijeme je prolazilo,godine se zbrajale.Svakodnevne brige i tegobe ometale su ostvarenje želja.Zaokupljeni borbom za preživljavanje nismo ni bili svjesni koliko godine brzo prolaze,kako životne snage sve više ponestaje…

Ali želja za pjesmom u Cetini,i to na Gredi,Preočkoj kosi ili na Pejinoj Glavici,nije prestajala.Ali nas je te godine omela prerana Ćivina smrt.Kako da pjevamo kad je umro jedan od nas,jedan koji je uvijek unosio šalu i vedrinu i svojim glasom modelirao ljepotu jednostavne krajiške pjesme:

   *Oj Cetino alaj si na brijegu…..*

I tuga i poštovanje i zahvalnost pokojniku,bili su razlog da se te godine ne okupimo,sve misleći,ajde biće još vremena.

Ali,kažem,vrijeme je brzo prolazilo.Brže od naših akcija i naše sposobnosti da sebi ispunimo bar neku želju…

Pa je umro Pero Božičin.Onaj jednostavni,uvijek veseli,dobronamjerni čovjek,bez čijeg glasa se u toj našoj pjesmi odmah osjećalo da joj neko nedostaje… Tugovali smo i za njim.A vrijeme prolazilo i mi mislili,šta da se radi,ima još vremena zapjevaćemo…

Ode nedavno i Milan.Od milja smo ga zvali Zvone,a da niko ne zna ni ko ga je ni kada tako nazvao.Valjda mu grlo nekako posebno zvonilo.Sad opet tugujemo,odlažemo pjesmu za neko buduće vrijeme,svjesni da je neko od nas na redu i da će to opet biti razlog za tugu i povod da se pjesma odgodi.

   *Ovđe me je zapjevati želja….*

Pa će tako: ostati samo želja i pretvoriti se u vječno sjećanje na jedno lijepo vrijeme, na jedan zavičaj i drage ljude:Vasić,Vaso,Tubić,Braco,Pero,Mile,Milan,Momčilo,Špiro,Car,Slavko,Petar,Dušan,Ile,Niko,Đuro,Marko,Božo…..